RAZLOG ZA KUĆU

Primjer Laube, potpune arhitektonske rekonstrukcije napuštenoga industrijskog objekta u prostor javno-privatne namjene, svojim je amalgamom funkcija poslovnog i izložbenog prostora jedinstven u Hrvatskoj. Jezgrovito definirana kao Kuća za ljude i umjetnost, ova je crna i zagonetna građevina na zagrebačkom Črnomercu dobitinica nagrade ‘Bernardo Bernardi’ Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2011. godinu.

Njezin neobičan naziv vjerojatno proizlazi iz njemačke riječi Laub koja znači lišće. Potječe od dječjeg naziva za specifičan kružni drvored u Vrbovcu koji je Tomislavu Kličku, vlasniku zbirke, u djetinjstvu predstavljao mjesto igre i izazova. Penjati se po krošnjama, preskakati s jedne na drugu uokrug, ne dotičući tlo i tako osvojiti cijelu laubu – bio je uspjeh epskih proporcija.

Prema riječima Morane Vlahović, arhitektice koja potpisuje novi izgled Laube, od samog je početka igra bila lajtmotiv tog projekta. Kličkova prvotna skica kruga, sačinjenog od stabala, bila joj je ključ za ulazak u projekt, razlog za kuću.

ARHEOLOGIJA MJESTA

Vrijedi postupno oguliti forenzičke slojeve Laube, građevine koja je izvorno podignuta kao jahaonica unutar Konjaničke vojarne nadvojvode Franje Ferdinanda. Projektiralo ju je, u ono vrijeme vodeće, zagrebačko građevinsko poduzeće Eisner & Ehrlich 1910. godine. Već nakon desetak godina kompleks gubi vojnu funkciju te postaje tvornicom pamučne industrije. Tvornica je tijekom vremena prerasla u kompleks u kojem je radilo preko tisuću ljudi – Tekstilni kombinat Zagreb (TKZ). No kako se proizvodnja postupno ukidala i premještala, tako se uklanjao i veći dio industrijskih zgrada. Arhitektonski vrijedna Jahaonica ostala je pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, te služila kao skladišni prostor tvornice.

U siječnju 2007. zbirka i tvrtka Filip Trade provodi pozivni arhitektonski natječaj za projekt adaptacije bivšeg skladišta TKZ-a u galerijski i poslovni prostor. Među poznatim hrvatskim arhitektima, pobjednički rad potpisao je AGP Dizajn, autorice Alenka Gačić-Pojatina, Branka Petković i Ana Krstulović.

Pobjednički rad istaknuo se jednostavnom i visoko funkcionalnom koncepcijom najvažnijeg zahtjeva natječaja – kvalitetnog suživota poslovnih i umjetničkih djelatnosti. Rješenje se sastojalo od interpoliranoga, izduljenog kubusa ureda, podignutog na stupove, koji se prostire duž čitave južne strane volumena građevine. Unutar prostora tlocrtnih dimenzija 60 x 22 m, s maksimalnom visinom od 12 m, osam metara širok kubus ni na koji način ne ugrožava bazilikalne proporcije interijera.

Prilikom rekonstrukcije autorice i konzervatori uzeli su za referentno stanje građevine izvornu materijalnost konjičke vojarne austro-ugarske vojske. Svi zaštićeni elementi vraćeni su u izvorno stanje: arhitektonska plastika u eksterijeru, format prozora, prozorske rešetke, jedinstvenost interijera, te krovna konstrukcija. Zanimljivo je da je kuća danas, stotinu godina nakon nastanka, prvi put izvedena u skladu s originalnim nacrtima, jer arhitektonska plastika nikad prije nije realizirana sukladno planovima. Zapravo, stara Jašionica svoje pravo lice otkriva tek danas.

Nakon promjene poslovnih odnosa u studiju AGP Dizajn, koji je dovršio rekonstrukciju građevine, oblikovanje interijera, sustav izložbenih panela i likovnu obradu pročelja preuzima arhitektica Morana Vlahović.

ZAMRZNUTO GRADILIŠTE

Prema riječima Morane Vlahović cilj projekta bio je očuvati postojeće bogatstvo slojeva kuće, izložiti ih pogledu. Koncept je uključivao, uz izlaganje zbirke, i slojevitu izloženost kuće.

Projekt uređenja interijera ostvaren je minimalnim sredstvima. Ideja o zamrznutom, konzerviranom gradilištu ostvarena je čestim i svjesnim zaustavljanjem radova na razini građevinskih, s ponegdje neophodnim, higijenskim ulaskom u obrtničku fazu. Zidovi interijera glavne izložbene dvorane očišćeni su do opeke, tretirani isključivo impregnacijom koja ne mijenja njihov izvorni izgled. Na taj način svaku je fazu života kuće moguće iščitati. Mnoga dizajnerska interijerska rješenja inspirirana su gradilištem. Tako je, primjerice, glavna rasvjeta izložbene dvorane osmišljena prilikom prvih obilazaka gradilišta – dok su bageri unutar hale iskapali podnu ploču, prostor im je osvjetljavao crni gradilišni reflektor. Taj je prizor naveo arhitekticu da se čitav izložbeni prostor osvijetli baš takvim reflektorima, da slete na krovnu rešetku poput crnih kukaca.

Kao kontrapunkt glavnom low–tech pristupu i estetici, interpolirani kubus uredskih prostora funkcionira kao suvremeni dodatak s prizvukom high-techa. U obliku enigmatičnoga parazitskog tijela, presvučenog crnim reflektirajućim staklima, on skriva prostore za rad. S druge strane tog crnog ogledala, nanizane uredske prostorije iznimno su prikladne za rad i boravak, vizualno višestruko orijentirane i međusobno povezane.

Glavno stubište koje vodi na uredsku etažu, još jedan je primjer projektantske igre u želji simuliranja penjanja kroz krošnje laube. Unatoč prvotnom ekspresivnom dojmu koji ograda stubišta ostavlja, ovdje nije riječ o čistom formalizmu. Suvišak materijala s konstrukcije staklene i pločaste čelične ograde na unutarnjim galerijama, tzv. otpad, arhitektica je iskoristila na ogradi glavnog stubišta. Lamele od stakla, čelika i drveta širine 15 cm, a različitih duljina, raspoređene su trodimenzionalno, pazeći na zakonski propisane vertikalne i horizontalne razmake. Nosivi vertikalni nosači inspirirani su pak tipskim nosačima zaštitne gradilišne ograde kakva je cijelo vrijeme stajala na tom stubištu.

Memorija konjušnice očitava se kroz uporabu neuobičajenih, gotovo anakronih materijala poput drvenog poda koji bojom i mirisom podsjeća na pijesak i slamu. Izbor osjetljivoga, toplog poda donekle otežava umjetničku produkciju na licu mjesta, pa čak i manipulaciju izložaka, ali važan je konstantan podsjetnik da se ovdje radi o drukčijem, posebnom, čak i privatnom, osobnom prostoru za umjetnost, za razliku od prevladavajućih anemičnih white cube galerija. U Laubi ne postoje bijeli, neispisani zidovi.

Za cjelokupni projekt važno je naglasiti da, za razliku od mnogih kozmetičkih rekonstrukcija u svijetu gdje se ulažu velika sredstva da bi stvari izgledale staro i da bi novi materijali dobili lažnu patinu, ovdje su svi materijali korišteni u svojim autentičnim oblicima – ono što je staro je staro, što je novo je novo i starjet će svojim prirodnim tijekom.

Svoj završni vanjski izgled crnog monolita kuća zahvaljuje smjelosti vlasnika zbirke koji je sam tražio da se pročelja oboje u posebnu nijansu crne. U dogovoru s konzervatorima, crno pročelje bio je jedini traženi ustupak, kako bi se izgled kuće povezao sa suvremenim sadržajem, a Morana Vlahović oplemenila ga je odabirom specifične sjajne fasadne boje – završnom akrilnom žbukom s metalik premazom. Crni je sjaj suvremen, čak bezvremen, koji istodobno respektira, ali i negira profilirano pročelje s pilastrima, stvarajući efekt očuđenja. Podjednako na samoj površini kuće, na njezinom plasticitetu, te njezinom svojevrsnom brisanju u gradskom prostoru.

MAŠINA ZA IZLAGANJE

Unutar zatečene prostrane unutrašnjosti, nakon prve faze rekonstrukcije, autorica nije željela interpolirati novu statičnu izgradnju za postav izložaka zbirke. S obzirom da u kući ne postoji prostor za pohranu umjetnina, a kako se nije smjelo intervenirati ispod razine tla na zgradi kao zaštićenom spomeniku, spremište zbirke funkcionira unutar samoga izložbenog prostora.

Rješenje tog zahtjeva Morana Vlahović osmislila je kroz sustav aluminijskih montažno-demontažnih panela, koji kuću pretvaraju u modernistički blizak koncept mašine za izlaganje. Na taj je način nadoknadila potrebu za izložbenim zidom dugim 150 metara koji bi nosio dvodimenzionalne radove zbirke.

Izložbeni paneli u svojoj nultoj poziciji u potpunosti prekrivaju sjeverni zid hale, gdje je vidljivo njihovo dvovisinsko skladištenje vješanjem pomoću elektromotora. Ovaj montažno-demontažni sustav panela osmišljen je sa željom da se omogući određeno stupnjevanje prilikom prikazivanja slojevitosti kuće. Svaki panel koji je skinut sa sjevernog zida, automatski postaje dijelom prostornih konstelacija na drvenom parteru hale, gdje se potom izlaže zbirka. Kuća i zbirka izlažu jedna drugu, neprestano se igrajući. Aluminijski sustav panela osmišljen je tako da omogućuje nebrojene varijante izložbenih formacija, od potpuno otvorenog prostora do gustog labirinta.

Riječima arhitektice, poput pleomorfnih organizama koji su tijekom svog životnog vijeka u stanju mijenjati svoj oblik, Lauba transformira svoju nutrinu. Upravo takvom koncepcijom, koja suprotstavlja promjenjivu dinamičnu intervenciju konzerviranim slojevima prethodne gradnje, arhitektica omogućuje stvaranje prostora različitih identiteta, neprestano propitujući životnost Laube.

Razlika između postava, koji kustosica Zbirke Filip Trade Vanja Žanko definira kao ‘nestalni postav’, i privremenih izložbi više ne postoji. Jedne se postavljaju uz druge i jedne drugima pridonose. Istodobno, odvijaju se raznovrsna paralelna događanja i edukativni projekti. Takav ambiciozni program pretvara Laubu u istinsko mjesto susreta s publikom, mjesto doživljaja, učenja, zabave i društvene interakcije.

Lauba, međutim, ne snosi obvezu standardnoga, muzejskog educiranja publike i artikuliranja povijesnog narativa umjetnosti kakvu nose javni muzeji. Zbirka prije svega reflektira ukus pojedinca, privatnog vlasnika, koji ima pravo na svoju sliku suvremenosti, koju uz pomoć profesionalaca oblikuje i prenosi javnosti. U prezentaciji i medijaciji umjetnosti u Laubi je sve podređeno neposrednom vizualnom učinku izloženih radova. I zaista, svi izloženi radovi iz zbirke izrazite su estetske zavodljivosti, premda ponekad teže rubnoj estetici ili pak šokantnoj odbojnosti.

Laubin odmak od konvencionalnih predodžbi privatnih zbirki suvremene umjetnosti, muzeja ili galerija možemo, dakle, promatrati kao jednu od alternativa (su)postojanja izložbenih prostora suvremene umjetnosti, a ne tek kao kontrapunkt srodnoj javnoj instituciji. Kao krišku suvremenosti koja otvara mogućnosti za nove paradigme produkcije i prezentacije umjetnosti u budućnosti.